Rezime
Osoba čija je oštrina vida, uz maksimalnu korekciju naočarima ili kontaktnim sočivima, na boljem oku, manja od 30%, smatra se slabovidom. Najčešći uzročnici slabovidosti dovode do potpunog ili delimičnog oštećenja vizuelnih receptora u makuli (žutoj mrlji), ili na periferiji mrežnjače, kada se za korekciju prepisuju različite vrsta optičkih lupa. Ipak, jedan deo osoba koje klasifikujemo kao slabovide, kao uzrok imaju visoke vrednosti refrakcionih anomalija (miopije, hipermetropije, a posebno astigmatizma), ili neku od oftalmoloških stanja ili oboljenja kao što su: keratokonus, keratoglobus, pelucidna marginalna degeneracija, iregularne rožnjače posle translantacije, refraktivne hirurgije ili različitih povreda oka. Tada se kao korekcija preporučuju naočare, a najčešće kontaktna sočiva.
U UNICEF-ovom katalogu, u asortimanu asistivnih tehnologija za osobe sa oštećenjem vida, kao optička ili optoelektronska pomagala, nalaze se: ručne, teleskopske i elektronske lupe. Ovom spisku se mogu dodati i tvrda gas-propusna (GP) skleralna kontaktna sočiva.
Klasična kornealna GP kontaktna sočiva su najčešće prečnika do 10 mm, i ona se postavljaju na rožnjaču. Da bi se obezbedio dobar komfor nošenja, ona bi trebalo da budu podešena (fitovana) tako da se, između dva treptaja, lagano kreću po rožnjači, ali da je pri tome ne dodiruju, već da „plivaju“ po suznom filmu koji je formiran između sočiva i rožnjače. U slučaju značajnih iregularnosti rožnjače, najčešće nije moguće obezbediti potreban nivo korekcije, kao ni adekvatni „fit“. Ako se to u izvesnoj meri i obezbedi, neminovan je kontakt sočiva i rožnjače, što je za pacijenta bolno i veoma neudobno.
Skleralna kontaktna sočiva se proizvode u prečniku od 15, pa čak do 25 mm. Njihova osnovna karakteristika je da premošćuju rožnjaču i oslanjaju se samo na beonjaču (skleru). Za razliku od rožnjače, nervni završeci beonjače imaju mijelinski omotač, zbog čega je ona manje osetljiva, pa su skleralna kontaktna sočiva značajno udobnija. Nema dodira sočiva i rožnjače, a prostor između njih je ispunjen rezervoarom suza, što, optički gledano, u potpinosti koriguje refraktivne greške, bez obzira na stepen iregularnosti rožnjače.
Rezultati primene ovih sočiva pokazuju da se kod pojedinih pacijenata može postići i vidna oštrina 1.0 (100%), u poređenju sa 0.1 ili maksimalno 0.2 (20%), pri primeni klasičnih kontaktnih sočiva.
Biografija
Dragomir Stamenković (1959) je vanredni profesor na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu.
Diplomirao je 1982. god. na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na grupi za vojno mašinstvo.
Magistarske studije završio je 1991. god. na Visokoj školi optike, na Institutu za teorijsku i primenjenu optiku u Parizu.
Godine 2012. odbranio je doktorsku disertaciju na Ma[inskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na katedri za biomedicinsko inžinjerstvo.
Od 1983. do 1992. god. bio je zaposlen na Vojno-tehničkom institutu u Beogradu, kao konstruktor optičkih i optoelektronskih uređaja.
Od 1992. do 2009. god. bio je direktor firme "Optix-Zemun", koja se bavi proizvodnjom, prometom i servisiranjem optičkih i
optoelektronskih uređaja i proizvodnjom kontaktnih sočiva. Od 2009. god. zaposlen je na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju.
Od 2014. god., kao nastavnik - docent, izvodi nastavu na osnovnim akademskim studijama iz predmeta „Fiziološka optika“ i „Optika u oftalmologiji“. Na master akademskim studijama izvodi nastavu iz predmeta „Pristupna tehnologija u rehabilitaciji slepih i slabovidih“, a na doktorskim akademskim studijama iz predmeta „Fundamentalna istraživanja smetnji i poremećaja vida“. Od školske 2015/16 izabran je za predavača na Multidisciplinarnim doktorskim studijama iz oblasti „Biofotonika“, pri Univerzitetu u Beogradu, gde izvodi nastavu iz predmeta „Optika u oftalmologiji i optometrija“.
Autor je i koautor 65 naučnih radova, od kojih 3 na SCI listi, a većina je objavljena u tematskim zbornicima i naučnim časopisima međunarodnog značaja. Svi ovi radovi, kao i radovi koji su predstavljeni na kongresima nacionalnog značaja, su iz uže naučne oblasti Biomedicinskog inženjerstva. Centralna tema većine radova su istraživanja u oblasti razvoja nanofotonskih materijala i njihova moguća primena u različitim oblastima, a posebno za proizvodnju optike za korekciju vida i optičkih i optoelektronskih pomagala za slabovide osobe.